Ponedjeljak, 02. studenog 2015
SVEOBUHVATNA LJUBAV
(1. dio)
Nitko ne može reći koliko se puta pomislilo na riječ „ljubav“, koliko puta napisalo ili izgovorilo. Sigurno je ona, neovisno o jeziku ili razdoblju, među najčešće korištenim riječima. Zašto je to tako? Vrlo jednostavno, jer taj izraz u sebi čuva razlog postojanja čovječanstva, kao i cilj prema kojem se ono kreće. Zaista, bez obzira na to o kojim je tradicijama i religijama riječ, ljubav je vrlina koju su svi spasitelji i proroci navješćivali svojim učenicima, a i općenito cijelom čovječanstvu. U tom pogledu, vjerojatno najpoznatiju rečenicu izrekao je Majstor Isus, kada je svojim sljedbenicima dao sljedeću zapovijed: „Volite jedni druge, kao što sam i ja volio vas”, (Ivan 13,34). Također su i drugi duhovni vođe, kao Zaratustra, Ehnaton, Mojsije, Buddha, Gandhi i, općenito, svi spiritualni vođe čovječanstva, ljubav učinili temeljem svojih učenja.
Rječnici, koji se nalaze u svakodnevnoj upotrebi, opisuju ljubav kao „spremnost da se drugome želi dobro”. Ako je ovaj opis i nepotpun, ipak dobro prenosi smisao onoga što ovoj riječi zaista i pripada. Jer činjenica je da čovjek nije samo stvorenje sveobuhvatne ljubavi, nego, što je možda i važnije, posuda te ljubavi. Ali, što znači sveobuhvatna ljubav?
Kako bismo odgovorili na to pitanje, ponajprije sebi moramo predočiti da je ljudsko razumijevanje ljubavi uglavnom blijeda slika onoga što ona znači u apsolutnom smislu. U ljudskoj domeni ljubav se promatra prije svega kao stanje iza kojeg stoji razmišljanje ili osjećaj. U svojoj kozmičkoj stvarnosti ljubav je mnogo više od toga jer ona je snaga; mogli bismo čak reći da ona predstavlja najvišu snagu koja prožima sve što je bilo, što jest i što će biti. Neovisno o tome jesmo li toga svjesni ili ne, ono što stoji na početku svega vidljivog i nevidljivog Stvaranja zaista je ljubav, jer ona je pokretač cjelokupnog univerzalnog razvoja. U vezi s tim, htio bih citirati iz manuskripta jednog Majstora tradicije Ruže i Križa:
„Bez ljubavi, Sveto Trojstvo bilo bi unazađeno u nemanifestirani dualitet, jer Svjetlo i Život mogu prosvijetliti duhovno kraljevstvo, a da se nikada ne učvrste u materijalnom svijetu. Ali kozmička je nužnost imala namjeru da se stvaralački razvoj provede i u materijalnom i u spiritualnom, s obzirom na to da materijalno, na kraju krajeva, predstavlja tek proširenje duhovnog. Razvoj je obilježen zahtjevima koji su običnom smrtniku neshvatljivi. Prihvati, dakle, bez predrasuda činjenicu da materija potječe od iste božanske prirode kao i duhovno, te da nematerijalno, onako kako ga sebi predočavaš, može iskusiti razvoj tek doticanjem s materijalnim. Kao što znaš, materija zahvaljuje svoje postojanje snazi privlačenja među svojim molekulama. Ta snaga privlačenja odgovara sveobuhvatnoj aktivnoj ljubavi. Otkako postoji svijet, nikada nije bilo energije s toliko moćnom snagom privlačenja kao što je to ljubav. Ona je dala krila Riječi Stvoritelja i kroz nju se ostvaruje vječna privlačnost između Stvaranja i Stvoritelja. Čovjek je najljepši odraz ovog privlačenja jer on je najprikladnije biće da živi stanje ljubavi. Stoga, nauči voljeti Svjetlo i Život, a usporedo s tim počni voljeti i sva bića Stvaranja.”
Nastavlja se...
Iz knjige: "Neka bude tako" od Christiana Bernarda
COPYRIGHT: AMORC, 2015. Sva prava pridržana. |
