Skriveni svijet numinoznog
Ono numinozno jest esencija koja sačinjava izvorište svih vidljivih i opipljivih manifestacija. Ovu realnost iza stvari ne možemo obuhvatiti našim vanjskim osjetilima. Čovjek može iskusiti tu višu razinu realnosti samo kroz iskustvo, tako da se unutarnje harmonično uskladi s njome. Uspije li nam to, onda je mišljenje prestalo sa svojim radom i miruje. Ono unutarnje je uzdignuto i potpuno obuhvaćeno Bogom u toj savršenoj tišini. Sav Bitak se razvedrio.
Pokušajmo osloboditi se uobičajenih, prema van usmjerenih identifikacija, odnosno proširiti te identifikacije – van našeg tijela, naših osjećaja i našeg razuma. Pokušajmo proširiti svoj vidik sve do van granica zemaljskog egzila i bavimo se svijetom numinoznog.
Nodin se u 8. stoljeću poslije Krista osvrće na temu filozofske prirode, koja sažima sve probleme ljudske egzistencije, kao i relativnog materijalnog svijeta u kojemu se čovjek razvija. Sama tematika svodi se na starogrčkog filozofa Empedokla. Mističar Nodin je kod pripadnika Ruže i Križa poznat po svojoj definiciji zakona o manifestaciji NOUS-a u oživljenoj i neoživljenoj materiji. U jednom od svojih manuskripta on piše:
„Čovjek je u stanju egzila, neosjetljiv za Noumena Božanske Realnosti. Za vrijeme trajanja njegove inkarnacije, njegova svijest podvrgnuta je fenomenima zemaljske aktualnosti.“
Ovaj iskaz htjeli bismo pobliže promotriti kako bismo se približili njegovomu mističnom značenju. Kao i mnogi izrazi Nodina, riječ „noumenon“ grčkog je porijekla. Noumena su – doslovno prevedeno – stvari same po sebi. U filozofskom smislu Noumenon znači ono osmišljeno. U mističnom smislu trebalo bi se možda bolje govoriti o spoznatom, dobro znajući da u hebrejskom, biblijskom jeziku, spoznavanje otprilike znači sjedinjavanje. Etimologija riječi reflektira na kraju NOUS (grč. duh). Također je grčka riječ i „noein“ (misliti u smislu spoznaje). Izraz „noumenon“ se u pravilu upotrebljava kao suprotnost pojmu fenomen (odnosno „phainomenon“).
TAMO GDJE BOGOVI PREBIVAJU
Platon, učenik Sokrata, taj pojam prvi put je upotrijebio u 5. stoljeću prije Krista u filozofskom smislu, a na koji se odnose također i učenja pripadnika Ruže i Križa. Platon reče: Noumenon jest ono što je raspoznatljivo povezano duhom, u suprotnosti s onime što se okom gleda. Platon je time označio onu esenciju koja je, prema njegovomu gledištu, izvorište svih vidljivih i opipljivih manifestacija u pojavnom svijetu. Platon je sve materijalne stvari i svako živo biće promatrao kao zemaljski izraz nematerijalnog Noumenon. Za njega su Sunce, planeti, oceani, brda – sve stvari i živa bića – bili materijalizacije jedne noumenalne realnosti. Ta realnost iza svih stvari nije se mogla obuhvatiti vanjskim osjetilima. Cilj svih mističnih traganja za Platona se sastojao u tome „da se uzdigne u svijet Noumena, i to do tamo gdje bogovi prebivaju“, kao što se sam izrazio. Ovaj simbolični iskaz odaje prekrasan utisak o značenju koje je Platon dodjeljivao spiritualnosti.
U terminologiji pripadnika Ruže i Križa, riječ Noumenon upotrebljavamo vrlo rijetko. Uzmemo li u obzir taj pojam prema našim učenjima, onda Noumena odgovaraju onim visokim snagama koje titraju u prostoru i svim materijalnim oblicima, bili oni oživljeni ili ne. To opet znači da noumenalna realnost svih materijalnih manifestacija nije ništa drugo nego njihova čista titrajna priroda. Ovdje se radi o vezi pozitivnih i negativnih titraja i nematerijalne razine, čije je porijeklo u Eteru, u Atziluthu, ili kako god se ta razina nazivala.
Nije nam moguće tu titrajuću esenciju kao takvu osjetilno opažati jer je ona nematerijalna. Prema tome, naša unutarnja osjetila niti naše subjektivne sposobnosti ne dopuštaju raspoznati Noumena. Zašto je to tako? Mi opažamo tzv. vanjski svijet samo uz pomoć osjetilnih organa i interpretiramo ta opažanja na osnovi misaonih i djelujućih struktura. Tako živimo u svijetu osjetilnih iluzija i ne možemo spoznati istinsku prirodu naše zemaljske okoline. Stoga veliki mističar Jakob Böhme kaže:
SVIJET JE ILUZIJA
Za bolje razumijevanje ovog apstraktnog iskaza sagledat ćemo nekoliko primjera: promatramo li okoliš, vidimo nebo, drveće, polja, životinje i sve druge pripadajuće pojave. One za nas imaju opipljivu realnost jer je njihova materijalna egzistencija nedvojbena. To što ih na taj način opažamo, počiva na osjetilnim utiscima koje one izazivaju u našoj svijesti. Ne možemo, dakle, reći što je stvarno izvan nas ili što je titrajna esencija. Tako potpuno ignoriramo noumenalnu prirodu nekoga kamena, drveta ili ptice. Ono što mi o njima znamo, ograničuje se samo na mentalnu interpretaciju našeg osjetilnog opažanja. Isto tako se odvija sa zvukovima koje čujemo tijekom dana jer nam nije moguće raspoznati što su oni kao Noumena. Nismo sposobni raspoznati drugo osim da oni postoje u apsolutnom.
Ništa ne znamo o stvarnoj prirodi nekog zvuka. Jedina predodžba koju imamo o tome, ograničuje se na zvuk kojeg opaža naše uho. Tako je to i s predmetima. Činjenica da dotičemo neki predmet, ne dopušta nam raspoznati njegovu istinsku stvarnost, već samo njegove vanjske aspekte. To odgovarajuće vrijedi za miris, okus, dakle za osjetilna opažanja svih pojavnosti. Jer sve ono što se nalazi iza uzroka osjetilnog opažanja, nadilazi osjetilni utisak kojeg opaža naša svijest i onda ga interpretira.
Nastavlja se...
