Kao što se problem različitosti mijenjao u prošlosti sve do danas, također se i poimanje tolerancije razvijalo dalje. Ako se prije pod tolerancijom mislilo na snošljivosti i trpljenje, onda je današnji pogled na to sasvim drugačiji. Samo puko trpljenje nečega moglo bi ići i u korak s ravnodušnošću, ignorancijom, čak cinizmom, a još dublje s omalovažavanjem.

Sasvim bez Goethe-a ne ide čak ni u pogledu tolerancije. On, koji nije bio za dogmatizam, reče: "Trpjeti znači povrijediti!"

Samo trpljenje stava nekog drugog povređuje ga i to prije svega zato, jer ga kao osobu ne uzima ozbiljno. Ocjeni li se nekoga kao protivnika ili neprijatelja više mu je to u čast, daje mu više dostojanstva, nego samo prelaženje preko nekih stvari, ne uzimanje nečega za ozbiljno ili ne zauzimanje stava prema toj osobi. Dakle to ne može biti osnova za mirni zajednički život i zajedništvo, a tu se zapravo radi i o rješavanju naših zajedničkih zadaća. Prema tome potrebno nam je nešto više od trpljenja i distancije, dakle duboko priznavanje drugoga, jedne duše, koja također ima svoje motive. Potreba tolerancije treba biti i u prosvjetiteljskom smislu ne samo priznavanje i respekt, već se mora nadopuniti i pravim postupanjem. Moramo se baviti sa stavom drugoga, upoznati ga i razmišljati o tom "drugačijem" ili stranom, potaći izmjenu gledišta i ne smijemo se ustručavati raspravljati i razmatrati o mnoštvu . U konačnici iziskuju upravo svjetsko rašireni problemi i razne opasnosti za čovjeka određenu aktivnu toleranciju, koja bi se trebala ponovno susresti i u sveobuhvatnoj solidarnosti.

Pojam tolerancija mora prvenstveno učiniti jasnim, da je kultura priznavanje drugog i da poštovanje drugog, drugačijeg, različitog ne ovisi samo o pravničkim i religioznim određenjima, već iziskuje odgovarajuće držanje, analizu, stav, priznavanje, potvrđivanje, vrednovanje drugoga. Uvježbavanje tolerancije apsolutno je potrebno za opstanak ljudske civilizacije u smislu sugrađanstva, koje onda i zaslužuje to ime, te može doprinijeti svoje. Zato se osnova težnje za tolerancijom mora neminovno formulirati. Sloboda vjerovanja i načina života obveza je vlastite savjesti i samo tamo se sukobljava sa svojim granicama, gdje je u opasnosti pravo drugih ili zajedničko dobro. To pravo na slobodu mišljenja ne pripada samo svakom pojedinom čovjeku, svakom religioznom uvjerenju i sa time povezanim djelatnostima, kao npr. i obliku ateizma, ono nije samo za odobriti; ne, čak je neminovno da bude zaštićeno od strane države.

Danas se pod tolerancijom razumijeva etičko-socijalno, religiozno, kao i političko i pravno pravilo postupanja u priznavanju odgovarajućih uvjerenja, normi i vrednota. Tolerancija je preduvjet i osnova slobodne i racionalne rasprave između konkurencije zahtjeva za istinom, spoznajom i određenim normama.

Budući da nitko ne posjeduje potpunu istinu, traganje za istinom može se odvijati samo uz pomoć tolerancije u dugotrajnom procesu praćenog poštovanjem savjesti drugoga. Tolerancija u ovom slučaju ima dvostruku zaštitnu funkciju. S jedne strane štiti opće važeće, često metafizički ili religiozno utemeljene društvene i političke norme, te sustave vrednovanja od stavljanja na upit ili čak raspadanja pri čemu se zahtjevi pojedinca jednostavno preuzimaju bez diskusije i rasprave, da, "toleriraju" se.

S druge strane tolerancija čuva one koji drugačije misle i drugačije postupaju od represije i diskriminacije. Tako bi trebalo barem biti u idealnom slučaju. Na pravi način ostvarena tolerancija omogućuje humanost i stvara preduvjet za miroljubivo rješavanje konflikata.

Posljedica netolerancije je nasuprot tome nehumanost. Ona vodi u borbu za preživljavanje s kojim se pokušava prisiliti potisnute istinske zahtjeve i vrijednosne predodžbe. Zapravo neko društvo bez tolerancije i respekta nije uopće sposobno za djelovanje kako u malom tako i u velikom obimu, npr. u grupama ili čak narodima.

Tolerancija među ljudima trebala bi vrijediti kao aktivni doprinos i omogućiti svima da smiju drugačije misliti i postupati, te tako u bogatstvu ideja i otkrića sudjelovati u usavršavanju i oplemenjivanju života. Tolerancija je temeljni preduvjet za slobodno zajedništvo. Nažalost stvarnost je često drugačija. Jakosti i slabosti mjere se i djeluju na razne načine. Čovjek može izabrati i odlučiti.

Voltaire je već u 18. st. dobro rekao: "Ljudi imaju veliko razumijevanje kad neki filozof otkriva i secira slabosti ljudskog bića, a pri tome svaki onda misli samo na susjeda, a nikad na samog sebe."

Ali što se događa s tolerancijom kad se ona vrlo blisko odnosi na nas same? Koliko smo tolerantni kad odjednom naš sin polućelav sa zelenom kosom odjednom stoji pred nama i objašnjava nam da se od sada samo još zove Omra, a za naše veliko iznenađenje vozi se još uokolo s nekim prijašnjim posmrtnim autom?

Dokle seže tolerancija, ako u našim odraslim očima sasvim mlada kćerka potpadne u svom samoprijegornom ludilu nekom šezdesetogodišnjem oronulom hipiju i hoće se za njega udati kako bi mu bila od pomoći u rješavanju njegove ovisnosti o alkoholu? Kako se odnosimo s tolerancijom kad nama bliski čovjek odjednom obznanjuje da zapravo uopće ne želi živjeti u skladu s onim, što nam društvo nalaže, nego se silom na svoj način toga želi odreći?

Uzmimo za slučaj da se naše potomke može uvrstiti u kategoriju - "biti u brizi". Ipak i ovdje bi u velikoj mjeri tolerancija bila u pitanju. U ovim slučajevima odjednom nas se potiče da si ozbiljno postavljamo pitanja i pronađemo odgovore. Ovdje nas odjednom nešto dotiče i to duboko u našim razinama osjećaja. Ali što je to, ako smo već tako tolerantni - dobro znamo o toleranciji - a još se svakodnevno dičimo da sigurno prakticiramo toleranciju, te živimo u brizi i čudimo se netrpeljivosti na sve strane oko nas?

Upravo one koji studiraju učenja Ruže i Križa i koji su na svoju zastavu napisali riječ tolerancija, sad se pita da pokažu, na koji način tolerancija stvarno treba biti shvaćena i življena. Pri tome su to iznenada oni, kojih se to isto tiče. Sami su sada upitani na koji način se ophodi s tolerancijom. Odmah to dotiče nešto, što isprva kao da boli. Zašto? Zato što se sada treba pokazati boja. Odjednom bi sad trebali zauzeti stav, što im se možda ne sviđa! Tolerncija se može objasniti, ali ona se mora praktično živjeti. Znanje o toleranciji mora se primijeniti - steći iskustvo.

Lako je reći, ja toleriram ovu ili onu religiju, lako je objasniti - toleriram i respektiram način života i običaje drugih naroda - a također nije teška zadaća respektirati uvjerenja i mentalitet drugih. Dakle tolerantni smo? Jesmo li to stvarno? Ne počinje li tolerancija, kao i mnogo što drugo, prvo kod samog sebe, u bliskoj okolini, u svojoj obitelji, kod bliskih prijatelja i pratilaca!? Ovdje sigurno ne postoji opće važeći odgovor. Stvar je ipak složenija. Prvo moramo imati ljubav i toleranciju prema samome sebi. U stvari moramo sami o tome raspraviti i sami sebi dati iskreni odgovor, sami zračiti toleranciju.

Rasprave o toleranciji u vezi su i sa onim nama poznatim izrazom, ako smo sasvim iskreni prema samom sebi: "Spoznaj samog sebe!" Jednostavno rečeno, odgovor na sve to skoro da dotiče granice vlastite tolerancije. Odjednom nam postaje jasno da što dublje dolazimo u kontakt s pitanjem tolerancije, što više nas to sasvim osobno dotiče, to će nam biti teže olako se ophoditi s pojmom tolerancije. Dobro, na sve se može priviknuti i biti u stanju nešto i prihvatiti.

Ali je li to zaista tolerancija, ako je možda hoćemo razumjeti samo po svom? Ostaju još mnoga otvorena pitanja. Dragi čitatelji o tome želimo razmatrati u sljedećem trećem dijelu o ovoj temi.

Iz arhiva R.C

Izdavač
A.M.O.R.C. * Lange Str. 69 * 76527 Baden-Baden
- Sva prava pridržana -