POVIJEST REDA

AMORC poučava zapadnjački put Inicijacije, koji počiva na tradiciji starih mističnih škola.

Ovo znanje se prenosilo preko Egipta u Grčku - izraženo u antiknim misterijskim dramama - pa dalje do Rimskog Carstva.

Preko arapskih zemalja i Španjolske stiglo je tako i u staru Europu, gdje je u 17. stoljeću prvi put javno objavljeno u djelu FAMA FRATERNITATIS.

Predaja Reda kazuje da su u doba egipatskog faraona Amenhotepa IV. - nazvanog Ehnaton - otvorene škole Misterija, kako bi se, osim Amonovih svećenika i faraonove obitelji, mogli i drugi obrazovani ljudi, filozofi, znanstvenici i umjetnici upoznati sa učenjem o Bogu, prirodi i čovjeku. Uz to doba vezani su i počeci našeg Reda, a svake godine u ožujku jedna ceremonija podsjeća na prirodni početak godine i na otvaranje škola Misterija. Filozofi, mudraci, umjetnici i znanstvenici iz svih dijelova tada poznatog svijeta dolazili su u Egipat kako bi dobili pouku u tradiciji škola Misterija. Nakon povratka u svoje zemlje otvarali su tamo škole Misterija i širili ovo učenje, provodili Inicijacije i rituale, kako bi zainteresiranim ljudima prenijeli posebna znanja koja su posjedovali.

Francis Bacon, engleski filozof i državnik 17. stoljeća, bio je Imperator Reda Ruže i Križa. On je autor djela "Nova Atlantis", a ne pripisuju mu samo pripadnici Ruže i Križa djela Shakespearea.

Jedna od zakonitosti Reda jest da se povijest Reda Ruže i Križa ne može učiniti dostupnom svim ljudima. Ova odredba vrijedi još i danas, sa izuzetkom da se od pojave manuskripta Ruže i Križa u 17. stoljeću može pratiti povijest jer je umjetnost tiskarstva omogućila širenje manuskripta. Tako se djelovanje Reda može djelomično pratiti do današnjih dana.

Krajem 18. stoljeća postojale su grupacije pripadnika Ruže i Križa, koje se nisu dugo održale jer su bile orijentirane većinom ka materijalnom, što nije u duhu Reda. Tako još i danas postoji niz društava Ruže i Križa; no postoji samo jedan inicijacijski Red Ruže i Križa, Antiquus Mysticusque Ordo Rosae Crucis (Stari i mistični Red Ruže i Križa) - prema latinskom skraćeno AMORC.

Krajem 19. stoljeća "Međunarodno vijeće" tada postojećeg Reda Ruže i Križa u Europi, odlučilo je prenijeti učenje Reda u obliku manuskripta na sigurno, u neku zemlju koja se nalazi izvan Europe, na drugom dijelu zemaljske kugle. U staroj Europi već su se predosjećala razaranja i pustošenja cijelih dijelova zemlje, što je moglo dovesti do prekida rada i učenja Reda za duže vrijeme. Morao se pronaći izlaz. Međunarodno vijeće Reda odlučilo je napraviti sažetak učenja i prebaciti ga u neku zemlju, koju prema svim predviđanjima u narednih sto godina neće pogoditi revolucionarna previranja i ratna razaranja. Tako su odabrane Sjedinjene Američke Države da sačuvaju esenciju učenja. Paketi svih vrsta s manuskriptima, knjigama i drugim pisanim materijalima iz mnogih europskih centara Ruže i Križa poslani su u New York: iz Sankt Petersburga, Moskve, Berlina, Hamburga, Beča, Frankfurta, Leipziga, Ženeve, Praga, Pariza, Lyona, Londona, Edinburgha i Firence.

Učenja Reda Ruže i Križa, pohranjena u Sjedinjenim Američkim Državama, očuvana su i vraćena u Europu nakon završetka Drugog svjetskog rata. Godine 1952. dospjela su tako i u tadašnju Saveznu Republiku Njemačku. Administracija je smještena u München, nakon nekoliko godina preseljena u Überlingen na Bodenskom jezeru, a krajem 1963. premještena u Baden-Baden, gdje se administracija za njemačko govorno područje nalazi još i danas.

Godine 1934. u Bruxellesu (Belgija) zasjedao je FUDOSI, udruga četrnaest autentičnih inicijacijskih Redova, koja je AMORC-u potvrdila pripadnost autentičnim nasljednicima Bratstva Ruže i Križa.