MANIFESTI PRIPADNIKA RUŽE I KRIŽA U 21. STOLJEĆU

Povijest se ponavlja i uvijek iznova stavlja na scenu slične događaje, ali na jednoj drugoj, proširenoj razini. Četiristo godina nakon objavljivanja povijesnih manifesta, pripadnici Ruže i Križa današnjeg vremena zaključuju da je cijela Zemlja, ne samo Europa, suočena s egzistencijalnom krizom, kakva još nikada nije postojala, i to na svim područjima, kao što su politika, gospodarstvo, znanost, tehnologija, ekologija, religija, moralnost, umjetnost itd. Sigurno je da današnjem čovječanstvu ne ide dobro. Iz tog razloga su pripadnici Ruže i Križa početkom stoljeća s manifestom „Positio Fraternitatis Rosae Crucis“ čovječanstvu obznanili svoje poglede o tom stanju. Ipak se svjetska kriza, kako se ona u međuvremenu naziva, još više zaoštrila i izgleda kao da se u mnogim zemljama za stalno udomila. Tako je 2014. godine taj poziv obnovljen s manifestom „Appellatio Fraternitatis Rosae Crucis“ i njegov sadržaj je aktualniji i hitniji nego ikada do sada.

Čovječanstvo danas izgleda zbunjeno i zaprepašteno. Ogromni napredci, koji su čovjeku uspjeli na materijalnoj razini, nisu ga stvarno usrećili i ne dopuštaju mu da vedro gleda budućnost jer se neprestano odvijaju ratovi, hara glad, događaju se epidemije, prirodne katastrofe, društvene krize, otimanje elementarnih prava slobode, sva žigosanja koja izigravaju nadu koju je čovjek uložio u svoju budućnost. To je razlog zbog čega su pripadnici Ruže i Križa, u doba 400-te obljetnice od pojave prvog povijesnog manifesta pripadnika Ruže i Križa, iznova uputili svoju poruku svim ljudima koji su spremni primiti ju. Ta poruka proizlazi iz istog duha iz kojeg potječu manifesti Ruže i Križa iz 17. stoljeća, ali kako bi ih se razumjelo, potrebno je u stvarnom smislu čitati iz velike knjige povijesti i baciti nezamućeni pogled na čovječanstvo, tu veličanstvenu građevinu koju su stvorili muškarci i žene na svojem putu razvoja.

VRIJEME ODLUKE

Nije nikakva tajna da se čovječanstvo nalazi u dubokoj krizi i izgleda da sve više ljudi to i osjeća. Čini nam se kao da smo izgubili kontrolu nad životom, individualno i kolektivno. Riječ kriza, koja potječe iz starogrčkog jezika, znači otprilike odluka, prekretnica, a prema leksikonu „Duden“ znači odlučujuća promjena. John F. Kennedy u jednom svojem govoru objasnio je da Kinezi upotrebljavaju dva poteza kistom kako bi ilustrirali riječ kriza. „Jedan potez kistom predstavlja opasnost, a drugi priliku. U krizi budi svjestan opasnosti, ali prepoznaj i priliku“, reče Kennedy.

Čovječanstvo se nalazi na prekretnici. Probuđeni smo i počinjemo raspoznavati da ne postoji neka garancija za ugodnu budućnost, da ona uopće ne postoji ako se i dalje budemo ponašali kao i do sada. Raspoznajemo da je mnogo vjerojatnije da će život buduće generacije naše djece biti manje dobar nego naš, a za to snosimo odgovornost. Opažanje sveobuhvatnih kriza, kako na individualnoj, tako i na kolektivnoj razini, proizlazi iz svijesti da usprkos naših napora nismo u stanju dostići trajnu sreću.

Na razini individua opažamo svoje vlastito stanje, zaokuplja nas beznačajnost, frustracija i osobna nesigurnost. Globalne dimenzije krize jačaju osobnu nesigurnost, bilo kroz utjecaj financijske krize, ponovnih ratnih sukoba ili preko prirodnih nepogoda, te ekoloških problema. Na međunarodnoj razini jedan skup čelnika lovi drugi, a međunarodne organizacije izgleda da se uzalud trude oko jednog rješenja. Unatoč svemu tome, pripadnici Ruže i Križa su vrlo optimistični u odnosu na budućnost. Van pojavnosti, ova teška faza kroz koju prolazimo oblikuje „neminovni prijelaz“ koji bi trebao omogućiti čovječanstvu da prevlada sebe i da se „ponovno rodi“. Shvatimo ovu prethodno navedenu krizu u smislu neminovne prilike da se riješimo nevolja koje smo sami prouzrokovali i dođemo do bolje i sretnije budućnosti.

ALTRUIZAM – UTOPIJA I NEMINOVNOST

Moramo započeti s razmišljanjem o prednostima koje nam omogućuje harmonija sa snagama prirode, kako bismo očuvali osjetljivu ravnotežu prije nego što bude kasno. Potrebno je raspoznati da smo svi mi dio jednog sustava koji obuhvaća sve ljude i da se konačno pokušamo odgovarajuće ponašati. Korektan altruistički stav prema drugima znači da usmjeravamo naše namjere, misli i brige, kao i postupke, za dobrobit drugih. Priroda nas poučava na koji način možemo živjeti u boljoj ravnoteži, pri čemu svaki element sustava doprinosi stabilnosti i održavanju sustava. Element nekog eko-sustava npr. životno je važan za preživljavanje i opstanak cjelokupnog sustava. Osim toga, eko-sustavi su sami ovisni o vlastitom postojanju i stabilnosti drugih eko-sustava, tako da se nijedan dio postojeće prirode ne može održati bez opstanka drugih dijelova prirode. Tako se i stanice jednog organizma sjedinjuju s namjerom održavanja cijelog tijela. Svaka stanica u tijelu prima ono što joj treba za razvoj i svojim preostalim energijama služi drugim dijelovima tijela. Na razini prirode individua radi za dobrobit cjeline, čiji je ona dio i u čemu pronalazi svoju cjelovitost. Bez altruističkih postupaka tijelo ne može opstajati. Život se ne može održati bez drugih.

OD INDIVIDUE DO KOLEKTIVA

Tako su svi dijelovi prirode jedinstvo, povezani u sveobuhvatni sustav. To vrijedi za čovjeka kao dio prirode, a svi ljudi zajedno sačinjavaju čovječanstvo kao nadređeni organizam. Budući da se kolektiv uvijek sastoji od pojedinih cjelina, svakome od nas osobno pripada posebna odgovornost. Promijeni li pojedinac svoj stav prema drugima, on uzrokuje promjenu u cjelokupnom čovječanstvu. Ako pojedinac harmonizira svoje ponašanje prema drugima, to uzrokuje lanac događanja, najprije jedan nesvjesni proces pozitivnih promjena, ali koji se na kraju realizira u svijesti svih ljudi.

U nadi za bolju budućnost moramo biti pravedni prema svojoj osobnoj odgovornosti i odgovarajuće se ponašati. Naravno da je uvijek lakše nešto raspoznati i smatrati smislenim i istinitim, nego vlastito postupanje usmjeriti na to. Na koji način možemo postići da naše mišljenje i postupanje bude u skladu, a naše znanje ne „zašteka“ u glavi? Trebaju nas voditi naše misli i pogledi, ali da nas ne zavode. Do istinskog razumijevanja dolazimo samo kroz usporedbe, promatranje prirode, vlastitim razmišljanjem i osjećanjem, te meditacijama. Pripadnik Ruže i Križa ne vjeruje ni u što, što svojim vlastitim iskustvom sebi nije mogao osvijestiti. Ta vrsta praktično stečenog znanja vodi do istinske spoznaje, i to na putu koji s vremenom omogućuje onu unutarnju spoznaju za kojom žudi svaki ozbiljni tragaoc. Uvijek je lakše dati naputke, nego ih slijediti. Ipak, ako smo iskreni prema samome sebi, onda sve naše pogreške, strahove i nedoumice možemo upoznati, i to vrlo dobro, a upravo ćemo time postati sposobni svjesno se usmjeravati i oblikovati svoj život u duboko doživljenoj i svjesnoj povezanosti. Svatko od nas, kao dio cjeline, snosi odgovornost za vlastiti razvoj, a time i za razvoj cjelokupnog čovječanstva.

DANAŠNJI POZIV BRATSTVA

S manifestom „Positio“, prvim manifestom trećeg tisućljeća, pripadnici Ruže i Križa su 2001. godine zauzeli stav o sadašnjem stanju u kojem se nalazi čovječanstvo. To zauzimanje stava obuhvaćalo je područja politike, gospodarstva, znanosti, tehnologije, ekologije, religije, morala, umjetnosti itd. Ono što se danas već označava kao post-moderna, u navedenim područjima izazvalo je odgovarajuća djelovanja koja su na nesretan način vodila do toga da se pokrene izvjesna degeneracija čovječanstva. Ipak, pripadnici Ruže i Križa misle da je ova intenzivna pojava raspadanja samo privremena i da će na kraju voditi do individualne i kolektivne regeneracije – doduše, pod uvjetom da se ljudi odluče svojoj budućnosti dati ekološko, humanističko i spiritualno usmjerenje. Ako to izostave, suočit će se s još težim problemima od sadašnjih, što je već slučaj. Poznato je da ne postoji strašniji gluhi od onoga koji ne želi čuti, niti gori slijepi od onoga koji ne želi vidjeti. Stoga su pripadnici Ruže i Križa 2014. godine, povodom 400-te obljetnice „Fama Fraternitatis“, ovim manifestom „Appellatio“ obnovili svoj apel za spiritualnost, humanizam i ekologiju. Na kraju, čini se vrlo potrebnim iznova usmjeriti svoju svijest i dati našem individualnom i kolektivnom ponašanju spiritualnu, humanističku i ekološku orijentaciju.

STUPNJEVI PROMJENE

Kada bismo jednoj od ovih tema dali prednost, onda bi to bila ekologija. Kad bi čovječanstvo uspjelo trajno riješiti sadašnje gospodarske i socijalne probleme, a za vrijeme toga Zemlja za mnoge ljude postala nenastanjiva ili teško nastanjiva, kakvo bi onda bilo zanimanje za život i kakvo veselje bi u tome još imali ljudi? Na drugo mjesto, a to će vas možda iznenaditi, postavili bismo humanizam, a ne spiritualnost. Čovjeka staviti u srce društvenog života, pri tome poštujući prirodu, može dovesti do blagostanja i sreće za sve ljude bez iznimke. Preduvjet tome je da se svaku osobu gleda kao proširenje sebe samog, van razlika i čak suprotnosti. Vremena se više ne osvrću na dijeljenje bilo koje vrste, nego na spajanje razlika u službi općeg dobra. Neminovnost zauzimanja za ekologiju relativno je očita, ukoliko se sagleda stanje planeta. Isto tako svatko, tko je senzibilan i inteligentan, razumije zbog čega je dobro biti humanist, iako on sam to nije. Osim toga, ne postoji apriori objektivan razlog da se bude spiritualno usmjeren, prije svega jer nije moguće dokazati postojanje duše i Boga, čak niti u smislu koji tome pridaju pripadnici Ruže i Križa. Bilo kako bilo, smatramo da je spiritualnost (a ne religioznost) sama po sebi čimbenik humanizma i ekologije, jer ta spiritualnost počiva na saznanju o božanskom, dakle univerzalnim, prirodnim i spiritualnim zakonima.

Da bi se potaknule potrebne promjene, trebali bismo promatrati svijet kao ogledalo, kako ne bismo odmah prihvatili i integrirali u nama već spoznate dijelove naše osobnosti. Čovjek odražava svoje vlastito okruženje i okoliš, a okoliš je opet ona osnova s kojom se čovjek izražava. Jedno uvjetuje drugo. Ipak, razlikovanje između sebe i okoline ovisi o našoj identifikaciji. Uspije li nam prebroditi navodno odvajanje, onda se naš bitak širi i iz okoline nastaje su-svijet. Uzdignemo li iluzorno odvajanje između ljudi kao individua, onda sam od sebe nastaje humanizam. Na jednom sljedećem stupnju integracije u Kozmičko, procvjetat će spiritualni život čovječanstva. Stepenice, koje se pred nama nalaze, izgledaju kao serija procesa koji se odvijaju kako u čovjeku, tako i u prirodi. Tko bi bio dovoljno smion razlikovati između čovjeka i prirode, između sebe i odraza?

NAŠA ŽELJA I NAŠA NADA

U tom smislu želimo, više nego ikada prije, da čovječanstvo poprimi spiritualnu, humanističku i ekološku orijentaciju, kako bi se u sebi ponovno rodilo i pošlo putem „novog čovječanstva“ koje se obnavlja na svim razinama. Pripadnici Ruže i Križa 17. stoljeća pozvali su već u „Fama Fraternitatis“ na to obnavljanje. U ono vrijeme bili su odbačeni krutim konzervativnim stavom religije, politike i gospodarstva onog doba, a taj apel krčenja putova čuli su samo slobodni mislioci. S obzirom na aktualno svjetsko stanje, izgleda nam smisleno i neminovno javno ponoviti taj poziv, u nadi da će ovoga puta izazvati pozitivne reakcije kod mnogih ljudi.